Snaga antičkog patosa
Piše: Vladan Petković
Oleg Novković i Milena Marković su u antičkoj tragediji pronašli pravu formu za svoju priču i umetnički senzibilitet, i došli do originalnog ostvarenja velike emotivne snage. Drugo pitanje je koliko je njihovo delo podložno ocenama u čisto filmskom smisluU svom prethodnom filmu Sutra ujutru (2006) Markovićeva i Novković su razvili priču punu snažnih emocija, velikih ljubavi i tragedija, nostalgije i izgubljenosti u teškom vremenu i na problematičnom prostoru, začinjenu (ili možda bolje okupanu) alkoholom i drogom. Mnogi gledaoci i kritičari su u njemu prepoznali sebe i svoje prijatelje,dok je onima koji nisu film često delovao prepatetično i isforsirano. Kombinujući taj senzibilitet i motive sa formom antičke tragedije, na tragu veoma zanimljivog dokumentarca Rudarska opera (takođe 2006), čini se da su pronašli univerzalniji pristup koji će imati efekta i na publiku koja nema takva životna iskustva.
U prilog ovoj tezi ide i činjenica da je Beli beli svet već osvojio nagrade na svim međunarodnim festivalima na kojima je učestvovao. Svetsku premijeru je imao na prestižnom festivalu u Lokarnu, gde je Jasna Đuričić dobila nagradu za najbolju glumicu, a film su prepoznali i članovi žirija Udruženja evropskih art bioskopa (CICAE). Zatim je u Kotbusu, jednom od važnijih festivala posvećenim istočnoevropskom filmu, osvojio Gran pri (što je Novkoviću na tom festivalu pošlo za rukom i sa Sutra ujutru), u Mar del Plati u Argentini je dobio specijalnu nagradu žirija, a na novoosnovanom festivalu u Pau u Francuskoj je Hana Selimović proglašena za najbolju glumicu.
Postavka filma je zaista antičko tragična, i smeštena na još tragičnije mesto nego u Sutra ujutru. Dok su u prethodnom filmu mesto radnje zabačeni blokovi Novog Beograda, ovde se priča događa u Boru, propalom rudarskom gradu. Bivši bokser Kralj (Fehmiu) ima kafić u koji dolazi Rosa (Selimović), mlada i izgubljena devojka, kćerka njegovog bivšeg trenera Živine. Živinu je ubila supruga Ružica (Đuričić) koja posle deset godina izlazi iz zatvora. Rosa mrzi njenog dečka Belog (Isaković) i druži se sa mladim Tigrom (Janketić)- zajedno piju, duvaju i šmrču heroin, dok ga Tigrova sestra (Mihajlović) uzima na venu. Kralj spava i sa Ružicom i sa Rosom (mada “spavati sa” zvuči skoro romantično za njegov odnos prema ženama) i brine o blago poremećenom Živininom bratu (Glogovac). Tragični rasplet ticaće se, naravno, trougla Kralj-Ružica-Rosa.
Kao u pravoj grčkoj tragediji, ekspozicija i uspostavljanje likova prepušteni su songovima koje protagonisti pevaju- oni pevaju o sebi, dok ćemo za hor morati da sačekamo poslednju scenu. I dijaloga ima veoma malo, posebno u prvoj polovini filma. Ali rekao bih da je to prava mera, jer su i tekstovi songova i dijalozi, kad već nemam bolju reč, “oneobičeni”, i preterivanje u količini teksta bi oslabilo taj postupak. Markovićeva kombinuje borski način govora sa poetičnim sklopovima rečenice i postiže zaista upečatljiv efekat, uvlačeći publiku dublje u odnose likova. Kada, na primer, Ružica sedi kod Kralja u kafiću i kaže: “Da mi sipaš nešto samo za mene?” a on odgovori, “Da sipam”, gledalac dobija, naravno, sasvim drugi osećaj nego da je dijalog bio: “Aj mi sipaj piće” – “Evo.”
Dijalozi i songovi su samo jedan od načina na koje Novković izvrće klasičan filmski pristup. Jedan od metoda koje koristi je “iseckana montaža”, ista kakvu je, sa istim montažerom Lazarom Predojevim, primenio i u Sutra ujutru: kadar se seče gotovo istovetnim kadrom, sa gotovo istovetno, ali ne sasvim identično, postavljenim likovima i objektima, čime se postiže utisak preskakanja vremena, kao da je iz scene ispalo pet sekundi, ili pet minuta, ili, zavisno od konteksta, pet sati filmskog vremena. Naravno, i mnogi drugi autori, posebno u poslednjih 20 godina, koriste ovaj metod, i u Belom belom svetu on nalazi pravu svrhu, u svetlu potrebe da se film izmesti iz percepcije gledaoca naučene i naviknute na klasičnu, tečnu montažu. Samo možda nije bilo neophodno da se tako često koristi.
Fotografija Miladina Čolakovića (snimao je i prvi Novkovićev film Kaži zašto me ostavi, kao i Sutra ujutru) je manje neobična, ali podjednako uticajna u kombinaciji sa montažom. Kamera je često pokretna, ponekad skače sa glavne radnje u kadru da bi se na sekund zadržala na nekom detalju i zatim vratila, povremeno preterujući sa gornjim desnim ili donjim levim rakursima koji po pravilu ukazuju na “pomerenost” likova ili njihove percepcije- što smo shvatili i bez tih “neobičnih” uglova.
I dok sve ove intervencije privlače i drže pažnju gledaoca, jasno ukazuju na fokalne tačke priče, izazivaju neobične i, u svakom slučaju, snažne utiske, one istovremeno izmeštaju Beli beli svet iz domena čisto filmskog jezika, tako da se on opire pokušajima čisto filmske analize i konačne ocene. A tu spada i gluma. Pošto se radi o antičkoj tragediji, ona mora biti mnogo više pozorišna nego filmska, i tako svi glumci i igraju. Ta snažna ekspresivnost i napetost, ta energija koja bukvalno buja, posebno kod Fehmiua, Selimovićeve i Đuričićeve, u kombinaciji sa gorepomenutom montažom i kamerom, zaista se prosipa sa platna na publiku, i to je ono što ovaj film čini izuzetno snažnim. To je i razlog zbog koga će verovatno deo publike biti iziritiran, dok će oni koji se prepuste biti potrešeni.
Ovo je, dakle, love it or hate it film. U tu kategoriju spada i scenografija propalog grada, zadimljenih i maglovitih totala Bora i enterijera socijalističkih stanova, tufnastih zarđalih šerpi (koje možda i nisam video, ali svakako im je mesto u ovom filmu) i požutelih i izbledelih tapeta, kao i prepoznatljiva muzika Borisa Kovača. Instrumentalni delovi zvuče, kako su već mnogi primetili, kao neka vrsta “balkanskog tanga”, po čemu je Kovač i poznat, a u songovima, koje glumci pevaju dok igraju pijana, drogirana, ili prosto premorena stanja, ta harmonika više vuče na starogradske pesme nego na Astora Pjacolu. I odzvanja u ušima dugo posle završetka projekcije.
Teško je očekivati da će Beli beli svet u trenutnim bioskopskim uslovima imati veliku gledanost. To bi mu bilo teško i pre sedam, osam godina kada je skoro svaki domaći film imao sto hiljada gledalaca. Ali publici zainteresovanoj za jedan pomeren autorski izraz, otvorenoj za drugačiju formu i pristup, koja se ne gnuša patetike - jer bez antičkog patosa kojim je nadograđena, ova priča bi delovala beznadežno preterano i nerealno - svakako će biti interesantno da vidi ovaj film, jer iako joj se i ne svidi, daće joj nešto o čemu može da razmišlja.
Izvor