18. jun 2010.
Izvor: Filmske radosti
U Domu omladine Beograd u subota, 26. jun u sali na I spratu sa početkom od u 19:00 časova scenaristkinja Vladislava Vojinović, održaće tribinu pod nazivom „Seks na filmu“. Od prvog poljupca pa do tvrde pornografije, seks je uvek bio jedan od motora filsmke industrije. Kako su ga koristili poznati reditelji u svojim klasičnim filmovima, gde se sve krije subverzija, kako se pomeraju granice u prihvatanju najšire publike.
Vladislava Vojnović, scenaristkinja, kritičarka, književnica, ličnost koja stoji iza mnogonagrađivanog filma „Princ od papira“. Rođena je 24. juna 1965. U Beloj Crkvi. Napisala scenario za celovečernji igrani film reditelja Miše Radivojevića „Kako su me ukrali Nemci“, a napoznatija po scenariju za film „Princ od papira”, igranom filmu za decu, reditelja Marka Kostića. Film je prikazan na 43 internacionalna festivala i dobio 11 nagrada.
Svojevremeno je izjavila da se u
Srbiji snimaju uglavnom pornografski filmovi.
Pošto se diglo dosta prašine oko toga morala je malo da pojasni šta je tačno mislila pod tom izjavom: „ Nisam rekla da se uglavnom snimaju pornografski filmovi, jer to - hvala bogu, Ministarstvu kulture i Gradskom sekretarijatu za kulturu - nije tačno. Ali, činjenica je da se uz finansijski blagoslov nadležnih snima mnogo filmova čija umetničko-saznajna vrednost ne opravdava snagu njihovog izraza. Taj snažni bljak-pur-bljakistički izraz ne sablažnjava me, ali me nervira što će moja kćerka i njeni vršnjaci spoznavati svet kroz filmsku sliku onih autora koji, kanda, žele da im ga zgade. Na našim se prostorima činjenica je, desilo toliko grozota i brutalnosti, a i svedoci smo da se svakodnevno i dalje dešavaju, da se nekom može učiniti kako nekoliko silovanja i ubistava više ili manje, pa još na neživom bioskopskom platnu, neće znatno promeniti stvar. Ali čini se da ti vajni i, ah, izazovno-hrabri filmovi nisu kadri ni da artikulišu hrabro pitanje o problemu na koji, navodno, ukazuju, a kamoli da ponude bilo kakav, a ponajmanje hrabar odgovor. Štaviše, oni, kao u onom vicu, prosto merače sve te odvratnosti poniženja i zla. A postoji tu i jedna doza apsurda ili licemerja, kao kad bi npr. Šotra posle Ranjenog orla udario na sva zvona da on, eto, radi to što radi, jer želi da ukaže na zlo građanske klase!”